Prethodni Slijedeći

Ivana I Megi
Ivana Canjuga 25.01.2015



Krenuvši u pisanje nečeg što možemo nazvati blog, novinski članak, izvještaj, možda reportaža ili moj  opis nečeg što je uopće teško opisati riječima, prvo što sam napravila ostavila sam, kao i uvijek kad radim neki tekst sa svojim učenicima, mjesta za naslov, prazno...
Kako nazvati tekst u kojem opisuješ borbu vlastitog djeteta za život...nenazovivo.

Pa ostaje prazno do trenutka kad mi nešto ne padne na pamet. Krenulo je to prije tri godine...možda malo više, rekla bih da ne pamtim, no znam sve u minutu, ali budući da nikad neće biti lako o tome govoriti ni pisati, preskočit ću...povraćanja, krikovi u noći, odlasci doktorima od kojih koristi bilo nije jer moj strah nije nestajao, jednostavno znaš da s tvojim tek rođenim djetetom od godine dana nešto ne valja...jednostavno znaš i onda kad to nitko ni ne naslućuje.
I onda kad je već sve isprobano. 
Nitko ne može reći što je , a katastrofalno je, jer ti je dijete svakim danom sve više mrtvo, nestaje, cijedi se, a ti si potpuno nemoćan...i onda dolazi taj MR...zvuk tenka koji prolazi kroz tvoju dušu jer je to hitan magnet, a doktori ulaze i izlaze u prostoriju gdje ONA leži i znaš da nije dobro, ali samo nek nije najgore, a ti ni ne znaš što je uopće najgore...

I onda, 23. siječnja, nakon previše muka i upitnika, govore ti u nekom sobičku od kancelarije, koja podsjeća na one birokratske sobe gjde podižeš potvrde o nekažnjavanju i slično, da ti dijete ima veoma veliki tumor u području stražnje lubanjske jame...i da imaš sreće što je pravi čovjek, u ovom slučaju neurokururg, ovdje, i da ti može pomoći pripremiti dijete za glavnu operaciju vađenja tumora....i ostale stvari koje ne čuješ jer ne postojiš...ništa više ne postoji, ni ljudi, ni osjećaji , ni prošlost, ni sadašnjost, ni budućnost. 

Ne razmišljaš. 

Nema ni mjesta ni vremena. 

Megi  je tog 23. siječnja 2012. dobila najgoru moguću dijagnozu koja postoji u svijetu ljudi, a to je tumor dječje dobi. A ja objašnjenje u kojem stoji da ti vlastito najvažnije ima zloćudni tumor u području stražnje lubanjske jame i da oni ne znaju što će biti dalje. Za tri dana tumor je bio izvađen, ali za razliku od svih ostalih, „normalnih“ opercija gdje sve biva završeno tim činom, sve je tek počelo. 

Mala soba u Klaićevoj bolnici, nalazi, igle, operacijske sale, svakodnevna vađenja krvi, opet bolnica, najdivniji ljudi s kojima se nalazaš na zajedničkoj temi i borbi za goli opstanak. Od doktora, sestara, roditelja...deset mjeseci borbe i suživota i najvećeg mogućeg zbližavanja s djetetom koje ostaje u bolnici samo, ne razumijući zašto sada mama mora ići...

Vidiš stvari koje nitko nikad ne bi trebao vidjeti, a kamoli tvoje, ili bilo čije dijete...drugo dijete koje umire, roditelj koji plače, viče, igle, aparate koji proizvode zvukove slične onima iz ratnih filmova, napadaje, smrt i mrtvačka kola... 

Roditelji dolaze u bolnicu u osjećaju iščekivanja, što će i kao će danas biti..hoće li dijete nešto pojesti, koliko puta će povratiti, hoće li leukociti porasti, idemo li u petak kući...a kad će pretrage, je li tumor još tu ili se smanjio, kad će nestati...koliko je stanica ostalo nakon operacije, kad će zračenje...imamo li novaca za Njemačku...jer tamo imaju protonsko značenje., što je uopće to, o čemu oni pričaju, je li neurokirurg slobodan ako nešto pođe po zlu...

I onda ojačaš, naučiš... dijete shvati...odraste...sazna i shvati da je imalo zločestu kuglicu u glavi koju je doktor Filip (kojeg by the way svi klinci obožavaju), uz pomoć svojih suradnika,  uspio maknuti i da će ozdraviti i ponovo trčati i plesati, samo još malo...
Učiš osluškivati zvukove svog djeteta, druge djece, saznaš što znači i zvuk života i zvuk smrti, naučiš što znači odricanje, dobrota, ljubav, snaga, žrtva...i shvatiš, dobiješ odgovor na pitanje koje si imao u glavi prvog dana dijagnoze, zašto se ovi ljudi s onkologije smiju? Jedino što  nisam shvatila ni naučila ni ne mogu pojmiti je kako živjeti sa strahom...od onog istog, viđenog u hodniku prvog kata onkologije Klaićeve bolnice u Zagrebu....

Ivana Canjuga

0 komentara
Napiši svoj komentar
CAPTCHA


LJUBAV NA DJELU
Udruga roditelja djece oboljele od malignih bolesti
Prilaz Đure Deželića 31, Zagreb

fax.01 3750 383 | mob. 091 5633005
info@ljubavnadjelu.hr
www.ljubavnadjelu.hr
OIB : 04983288258

ZABA IBAN: HR1823600001102031208
PBZ IBAN: HR1523400091110543841
LJUBAV NA DJELU
O udruzi
Aktivnosti
Projekti
Mediji o nama
Kontakti
IZBORNIK
Opći uvjeti i uputstva
Način plaćanja
Izjava o privatnosti
PRIJAVI SE ZA NEWSLETTER
POSTANI ČLAN
PRATITE NAS NA DRUŠTVENIM MREŽAMA