Prethodni Slijedeći
Suočavanje s bolešću

Za mnoge ljude prvih par tjedana nakon dijagnoze vrlo su teški. Djeca oboljela od maligne bolesti i njihovi najbliži proživljavaju različite osjećaje koji se mogu izmjenjivati iz dana u dan. Neki od njih su: poricanje, ljutnja, strah, stres, bol, nedostatak samokontrole i samopouzdanja, tuga i depresija, krivnja, usamljenost i nada.

Članovi obitelji češće traže savjet i pomoć u savjetovalištima nego oboljeli, a zanima ih sve, od odnosa prema oboljelom do nekih svakodnevnih stvari. Liječnici su često toliko zauzeti svojim poslom da nemaju vremena porazgovarati s pacijentom i njegovom obitelji o terapijama, tijeku bolesti, nekim vrstama samopomoći…

Bolest, strah od smrti, osjećaj da je ona realno moguća ili da je već blizu tjera nas na promišljanje i inventuru našeg života. Obično se kaže da bolest, posebice rak, cijelu obitelj potresa, dovodi u krizu, ali je i okuplja te zbližava. U nekim slučajevima produbljuje nesporazume i teškoće koje otprije postoje, a često i najjednostavnije svakodnevne stvari postaju znatno teže i kompliciranije pod utjecajem spoznaje da netko u našoj obitelji boluje od raka. 

 Neki od osjećaja koje ćete možda proživljati su: 

Svi ovi osjećaji su normalni. Osjećati se pun nade je također normalno. Nitko nije raspoložen i sretan cijelo vrijeme, ali dok se borite sa rakom nada može biti važan dio vašeg života.

 Ljudi oboljeli od raka i njihovi najbliži proživljavaju čitav niz različitih osjećaja. Ti osjećaji se mogu mijenjati često i bez upozorenja. S vremena na vrijeme možete: 

  • biti ljuti, uplašeni i zabrinuti
  • poricati da imate rak
  • biti izvan kontrole i ne mariti za sebe
  • biti tužni, usamljeni i osjećati krivnju
  • imati snažan osjećaj nade za budućnost.

 

SUOČAVANJE S DIJAGNOZOM RAKA

EMOCIJE NE TREBA SAKRIVATI !

 

Obično se kaže da neke stvari ne znamo cijeniti dok ih ne izgubimo. Tako je i sa zdravljem . Briga za zdravlje javlja se obično u trenutku kad smo ga izgubili, kad smo se suočili sa dijagnozom raka. Svaka osoba intimno živi u uvjerenju da je nepovrediva i besmrtna. Zato smo uvijek neugodno iznenađeni pojavom bolesti.

Kad kažemo suočavanje s dijagnozom raka, vedina podrazumijeva samo život s problemom. Suočavanje je, zapravo, stalno prilagođavanje problemu, ali i iznalaženje načina upravljanja problemom. Ne možemo promijeniti činjenicu da mi osobno ili netko nama blizak i drag ima rak, ali važno je raditi na tome da što uspješnije prihvatimo tu situaciju, da što primjerenije reagiramo i što kvalitetnije živimo sa rakom.

Kad netko sazna da ima rak, doživljava cijeli niz emocija: šok, strah,zaprepaštenost, tugu, nevjericu, bijes, depresiju pa i paniku. Ne vjeruje da se to njemu događa, ne čuje više ništa što mu liječnik govori, osjeća se sam iako je s njim netko od obitelji ili prijatelja. Sve su to normalne reakcije, emocije koje ne treba sakrivati.

Najteži su prvi dani i tjedni nakon dijagnoze. Način na koji doživljavamo bolest kao prijetnju je individualan i važan u poimanju bolesti i prilagodbi na nju. Ljudi se obično suočavaju s dijagnozom raka na tri različita načina:

Prvi je aktivni način i usmjeren je na rješavanje problema( prikupljanje informacija o dostupnim načinima liječenja, poduzimanje koraka ka rješavanju problema, zanimanje za lijekove koji umanjuju mučninu i sl.).

Drugi je način emocijama usmjereno suočavanje, a usmjeren je na olakšavanje i izražavanje emocija kako bismo se osjedali lakše (plakanje, razgovor o strahu prije novog načina liječenja, traženje podrške i sl.).

Treći je način izbjegavanje suočavanja-tada činimo sve drugo samo da se ne moramo suočiti s problemom, odnosno „zaboravljamo“, odgađamo, „prespavamo“, pravimo se da problem ne postoji (ignoriramo kontrole, odbijamo liječenje, činimo sve što nikada nismo činili usprkos bolesti i sl.)

Ako se bolest doživljava kao gubitak svega što se prije imalo i izgubilo saznanjem o bolesti, javlja se osjećaj bespomoćnosti i budućnost izgleda loše. Ako se bolest vidi i doživljava kao izazov koji se može i želi izdržati ili uspješno proći, osoba se osjeća optimistično. Kako pomoći oboljelom da se lakše suoči sa dijagnozom, terapijom i prognozom raka? Psihološka pomoć je od izuzetne važnosti. Prvi koji trebaju pružiti potporu su bliske osobe, obitelj i prijatelji. Njihova potpora je velika i nezamjenjiva. Oboljelu osobu treba prije svega znati slušati, ne opterećivati se strahom da ne znate odgovor ili savjet. Ponekad je dovoljan samo prijateljski dodir i smiješak. Treba pomoći, a ne biti pretjerano zaštitnički nastrojen. Suosjedanje, razumijevanje i brižnost najvažnije su stvari koje se mogu pokazati i dati voljenoj osobi u tim teškim trenucima. Međutim, često briga bliskih osoba (supružnici, djeca, roditelji) nije dostatna . Osobe oboljele od raka imaju neku vrstu zadrške da sve svoje strahove i druge osjedaje vezane za bolest dijele sa svojom obitelji, plaše se izgovoriti ih glasno. Zadrška se često javlja iz potrebe da ih zaštite i poštede dodatne brige ili su potpuno zaokupljeni bolešću i nisu u stanju uspostaviti komunikaciju. S druge strane postoje i bolesnici koji se ustručavaju govoriti o osjedajima, a duševne smetnje smatraju znakom slabosti pa psihičke probleme prikrivaju i umanjuju kako bi izbjegli dodatnu nelagodu i sram. Istraživanja pokazuju kako je otvorenost iskazivanja emocija bitna za bolje suočavanje s bolešću. Tada je dobrodošla pomoć stručnih osoba da vrate nadu, uspostave kontrolu nad životom i tijekom liječenja i kao pomoć u trenucima krize i gubitka emocionalne snage. Profesionalci na području mentalnog zdravlja (psiholozi, psihijatri, psihijatrijske sestre, psihoterapeuti) znaju pružiti takvu vrstu pomoći. Pomoć se može pružiti i grupno: To su suportivne grupe koje vode profesionalni grupni terapeuti (ali mogu biti vođene i od strane neprofesionalaca), u kojima bolesnici s drugima dijele probleme koje im je rak donio. One umanjuju osjedaj usamljenosti, vradaju nadu, šire spektar mogudih pozitivnih načina reagiranja.

I na kraju još jednom moram redi: bilo da ste bolesnik sa rakom, obitelj ili prijatelj nekoga tko boluje od raka, ne ustručavajte se iskazati svoje osijećaje, svaka emocija u toj situaciji je normalna i opravdana, najvažnije je da ju imate s kime podijeliti i da vas taj netko razumije bez suvišnih „zašto“.




LJUBAV NA DJELU
Udruga roditelja djece oboljele od malignih bolesti
Prilaz Đure Deželića 31, Zagreb

fax.01 3750 383 | mob. 091 5633005
info@ljubavnadjelu.hr
www.ljubavnadjelu.hr
OIB : 04983288258

ZABA IBAN: HR1823600001102031208
PBZ IBAN: HR1523400091110543841
LJUBAV NA DJELU
O udruzi
Aktivnosti
Projekti
Mediji o nama
Kontakti
IZBORNIK
Opći uvjeti i uputstva
Način plaćanja
Izjava o privatnosti
PRIJAVI SE ZA NEWSLETTER
POSTANI ČLAN
PRATITE NAS NA DRUŠTVENIM MREŽAMA