Zovem se Ivana Pavić.
Živim u Rijeci.
Rak mi je dijagnosticiran 1998.godine.
Dijagnoza je angiosarcom. Liječena sam u Zagrebu u Klaićevoj bolnici. Prošla sam 11 ciklusa kemoterapije i 32 zračenja
. Sada imam 31 godinu. I nakon 17 godina sjećanje na mučno liječenje britko je kao britva.
Čudoviste u koje sam se pretvorila za vrijeme kemoterapije.
Čunga-Lunga.
Bila sam na 5,6 ciklusu kemoterapije. Ležala sam u krevetu sa svojom kapicom koja je skrivala ćelavu glavu.
Blijeda.
S crnim kolutima ispod očiju.
Neispavana.
Namrgođena.
Bez snage.
Sa zdjelicom za povraćanje u krilu. Spojena na infuziju. Majka mi je došla u posjetu.
Ignorirala sam je.
Sjedila je pored mojeg kreveta. Kad bi počela pričati rekla bi joj grubim glasom da ušuti. Gledala sam u suprotnu stranu od nje. Nisam ju uopće htjela gledati. Živcirala me je njezina pojava. Živciralo me je što me je strpala u bolnicu.
Nju sam krivila za sve.
Najednom mi se u ustima stvorio poznati slatkasti okus koji sam u tom času silno željela. Trenutno sam se odobrovoljila. Okrenula sam se prema majci.
Rekla sam joj da želim čunga-lungu.
Isti čas moja majka se spustila do prvog kioska. Nije bilo čunga-lunge. Obišla je dućane oko bolnice. Ni tu nije bilo čunga-lunge. Nigdje u blizini nije bilo čunga-lunge. Te slatkaste želje. Moje . I majčine.
Nakon dugo vremena odbijanja hrane, ja sam poželjela čunga-lungu. Nakon dugo vremena gladi ja ću opet staviti nešto u usta. Majčina želja da meni ispuni želju bila je nezaustavljiva.
Sjela je u prvi tramvaj i vozila se po cijelom Zagrebu. Tražila je tu žvakaću gumu. I našla ju je. Jedva. Na sasvim drugom kraju Zagreba.
Vratila se meni u sobu s cijelim paketićem čunga-lunga. Bila je posebno sretna.
Ja sam ju pogledala sa standardnom mržnjom u očima i rekla „Neću“. Okrenula sam glavu na drugu stranu. I kao po običaju odbijala pričati s njom. Zatvorila sam oči. I pravila se da spavam.
Mama je odložila žvakaću na bolnički ormarić i prikrivala nož u srcu.
Izašla je iz sobe. Pitala je medicinske sestre i doktore što da radi sa mnom. Odgovor koji je dobila bio je samo novi nož u srcu s kojim je morala živjeti.
„Njima od kemoterapije jako strada živčani sustav. I oni ne mogu drugačije reagirati. Odlična stvar je što još ima želju za hranom. Dok, barem, imaju želju za nečim, znači da je prisutna borba u njima. Samo što njima to najčešće ostaje na razini želje. Na razini sjećanja. Sjete se nekog okusa i žele ga opet okusiti. I iako imaju jaku želju za određenom hranom , svejedno ne mogu ništa pojesti. Oštećena sluznica usne šupljine, ždrijela, jednjaka, probavnog trakta..kompletno oštećeni organizam im to jednostavno ne dozvoljava. Tako da se vrlo brzo ubije i sama ta želja.
Morate biti snažni. Morate biti nasmijani. Veseli. Optimistični. Ne smijete dati vašoj Ivani do znanja da vam je teško. Nikada. Morate se dotjerivati. I ponašati se kao da se ništa ne dešava. I nikada ne povisivati ton na nju. Morate biti strpljivi. I dobronamjerni. Ona će pratiti svaki vaš korak. I koliko god bila nervozna i ljuta, odsutna, to će se njoj urezivati u sjećanje i davati joj snagu. Kad god vam je teško, zapamtite, svu ovu bol koju vi osjećate, ona osjeća barem sto puta intenzivnije. „
Majka je poslušala savjet. Uvijek je bila dotjerana. Nasmijana. Blaga. U tih dva sata posjete.
Ostalo vrijeme plakala je.
Plakala je na hodnicima dok je čekala posjete.
Pred doktorima.
U stanu u kojem smo stanovali.
U tramvaju.
Po ulicama grada Zagreba.
U crkvi.
Najviše u crkvi.
U molitvi.
Pred kipom Majke Božje.
Ali nikada preda mnom.
A ja sam samo željela. Željela sam biti dijete kao nekad. Ali..
bijele bolničke plahte, ćelava glava pod kapicom, fiksator u nozi, štake naslonjene na krevet, zdjelica za povraćanje, nesanica , mučnina, jednom riječju kemoterapija nije mi dozvoljavala. Ubila je svaku moju želju. Ubila mi je djetinjstvo. Ubila je mene.
Gorak nam je okus u životu ostavila slatka čunga-lunga.
.jpg){kind=small}
.jpg){kind=small}
