Moj dragi D.
 |
Saša Vondra | |  |
27.04.2015 |
ŽIVOT JEDNOG ONKOLOGA
Dugo se pripremam da napišem nešto o svome, našemu onkologu Mladenu Čepuliću. Zato jer Internet jako malo stvari o tako velikom čovjeku pokazuje.
Kada sam ga prvi puta ugledao, on je bio druga osoba u istom danu koja mi je potvrdila da se kod mene radi o nekoj vrsta tumora.
To je bio naš glavni doktor, doktor koji je odlučivao kada ćemo biti operirani, kada krećemo na kemo terapiju i najvažnije kada možemo kući…
Nema dugo mi se javio njegov sin iz Njemačke gdje studira psihologiju. Kada mi je počelo liječenje tada je on imao tri godine…između ostaloga postavio je jedno jako teško, duboko i snažno pitanje: „Kakav je bio moj otac ?“
Pitanje koje me toliko pogodilo i ujedno otvorilo cijelu sliku života jednog onkologa.
Pa ću nastaviti pisati kao pismo prijatelju.
Dragi moj D.
Tvoj otac Mladen Čepulić, a naš doktor je prije svega bio veliki čovjek i vrhunski onkolog. Moram otvoreno pisati i volio bih da sam u krivu, ali na žalost ne.
Vjerojatno si ljut na njega, strašno razočaran jer je sve vrijeme posvetio oboljeloj djeci, a jako malo s tobom provodio vrijeme.
Danas si odrasla zrela osoba, sjećam se kada si imao oko tri godine, duga kovrčava plava kosa, otac te dovodio na naš odjel, igrao si se u njegovoj maloj sobi…bio je strašno ponosan, to se vidjelo i osjetilo na njemu.
Kako sam već naveo zbog pozicije u kojoj se nalazio bio je odgovoran za nas, nije nas bilo malo, jako puno oboljele djece i to se iz godine u godinu broj novooboljelih povećavao. Mi smo ga gledali sa strahopoštovanjem.
Prema roditeljima je znao biti osjećajan, ali više je ta komunikacija znala biti kratka, jasna i oštra. Par puta mi je rekla mama, ne mogu s njime razgovarati, tek kada ga u hodniku uhvatim za rukav i to dobijem par rečenica i gotovo. Objasnio sam joj da nije jedina majka, nego jedna od brojnih.
Kako se ponašao prema nama ?
Vrlo prijateljski, a kada bi bio dežuran, cijelo svoje dežurstvo je proveo na našem odjelu dok god nije bilo intervencije na drugim odjelima, gledao je sa nama filmove, razgovarao i uvijek imao vremena za sve.
Najviše je volio igrati šah, koliko god sam dobar šahista ni jednom ga nisam dobio, čak sam se znao naljutiti pa dali je moguće da mi neće bar jednom pustiti, ne, ne i ne…kroz neko vrijeme sam shvatio što nam želi pokazati kroz igru, običan šah. Bori se do kraja, bezbroj je poteza, kombinacija i nada do kraja da pobijediš…
U njegovoj maloj sobi, punoj medicinske dokumentacije, knjiga, priznanja, zahvalnica , najviše sam se osjećao sigurnim, bio je i dobar psiholog dok smo u miru razgovarali, otvoreno i glasno.
Kako je bio i doktor Hrvatske nogometne reprezentacije kao i doktor kluba Dinamo, dovodio nam je nogometne velikane u posjetu, to su bili dani kada zaboraviš gdje se nalaziš, kada te adrenalin obuzme, zamisli kada si dijete, a obiđe te Šuker, Boban, Bokšić, Čiro…
Nikada neću zaboraviti dan kada sam čekao večer i početak prehidracije ( dan uoči kemo terapije ) a doktor uleti u našu sobu i pita: „Tko ima civilnu odjeću ?“
Ja se u isti moment javim !
-Nisi krenuo sa kemo?
-Ne, navečer prehidracija…
Gledao je po sobi, na žalost svi su bili priključeni na aparate.
-Ok, večeras budi spreman, dolazim po tebe, neka to bude iznenađenje, a ostali će drugi puta.
I došao je, znao je da igram i obožavam nogomet, odveo me na Maksimir, igrao je Dinamo…upoznao sam i neke igrače…jedan od najljepših mojih dana u životu.
Nikada nas nije držao i tretirao da budemo pod staklenim zvonom…
Zamisli da danas jedan onkolog odvede dijete na stadion među masu ljudi, taj onkolog bi dobio otkaz.
Zamisli da danas jedan onkolog zna da imaš hrpu kućnih ljubimaca i pita te: „Možeš li dovesti neku životinju u bolnicu da druga djeca vide ?“ Taj onkolog bi završio na sudu…
Danas je sve drugačije, sve nekako neprirodno, ali opravdavam takav „izolirani“ način liječenja, jer danas nije vrijeme kao prije…
Jednom prilikom sam prisustvovao dok je davao izjave studentima medicine, između ostaloga, ostalo mi je urezano… „Izabrao sam ovaj put, jer je to bolest budućnosti“
Kako je bilo ratno vrijeme, primao je i liječio djecu iz Bosne, sam je radio projekte, slao molbe za donacije lijekova, citostatika kako bi svi išli uredno i po protokolu…
Dragi moj D.
Nadam se da sam ti bar malo uspio objasniti da trebaš biti ponosan na svoga oca…
On je svoj život posvetio oboljeloj djeci, krenuo je sa 20% djeca koja završe u remisiji, da bi došao do 70% To je ogroman uspjeh.
Žao mi je što je i ono malo svoga slobodnoga vremena provodio sa klubom i reprezentacijom, a i to ima objašnjenje…najveći donatori su nam bili upravo nogometaši, koji su igrali po najbogatijim zemljama i radili humanitarne akcije, donirali novac za naše lijekove i opremu.
Dragi moj D.
Oprosti što smo ti oduzeli oca, on je nama dao život, spasio veliki broj djece koja su bila osuđena na smrt. Mi smo sada tvoji dužnici i dok smo živi nećemo ti se moći odužiti, kao što nikada nećemo zaboraviti tvoga oca i našega doktora Mladena Čepulića.
Imaš pravo na ljutnju i gorak osjećaj, ali budi i ponosan na njega…
Za kraj ću ti reći još ovo.
Kada sam mu bio u posjeti, godine su to, umor, i teret koji nosi cijeli život…a taj teret je ono, dali je mogao više, a nije uspio…
Ponovio je to par puta, normalno da sam mu se duboko zahvalio i rekao da ono što je on postigao, teško da će itko, njegovi „nasljednici“ čiji je bio mentor, onkologica Jasminka Stepan i ostali su postali vrhunski onkolozi i jedini u koje ja osobno vjerujem…
Na kraju moga posjeta njemu sam se još jednom duboko zahvalio za sve i da mi je žao što je svoju obitelj žrtvovao zbog nas…
Tada me pogledao suznih očiju, umjesto da pređem na drugu temu, nepromišljeno spontano sam pitao, kako je D. ?
Usne su mu počele drhtati, a suze slijevati niz obraz…
Koliko god se brinuo za nas, koliko god nam pažnje posvećivao, znaj moj dragi D. da te je volio i voli najviše na svijetu…
…vjeruj mi, poznam ga jako dobro i u to sam siguran…
Saša Vondra
.jpg){kind=small}
