Genska terapija
Genska terapija je u širem smislu svaki terapijski postupak
pri kojem se manipulira djelovanjem gena, a cilj je zamijeniti oštećenu ili
nadomjestiti odsutnu kopiju gena, normalnom funkcionalnom kopijom. U
gensku terapiju spadaju mnoge terapije koje su već desetljećima prisutne u
medicini. Takav je primjer terapija kortikosteroidima koja djeluje na stanice
imunološkog sustava tako što mijenja izražavanje određenih gena u njima.
Međutim, danas se genska terapija počinje koristiti u terapiji tumora
unošenjem gena ubojice ili pak u vakcinaciji, unošenjem gena koji kodira snažni
imunogen.
Međutim, pojam genske terapije ograničen je na
postupke kojima se u stanicu unosi genski materijal.
Virusni vektori
Najčešće su
upotrebljavani virusni vektori temeljeni na adenovirusima, retrovirusima,
lentivirusima, adeno-pridruženim virusima ili herpes-simplex virusima.
·
Retrovirusi: Većina se protokola za genski transfer koristi retrovirusnim
vektorima. Za primjenu u onkologiji, sposobnost retrovirusa da se integrira u
stanice koje se dijele, pokazuje se kao prednost. Pokušaji prijenosa ex vivo
pokazali su se vrlo uspješnima. Ipak, postoji i nekoliko nedostataka.
Retrovirusi imaju mali genski kapacitet od svega osam kilobaza. Serumski
komplement ih može inaktivirati. Trenutno postignuti titar je nizak u usporedbi
s onim kojeg bi trebalo postići u liječenju velikih tumora. Pacijent može
primiti ograničnu količnu retrovirusa.
·
Adenovirusi: Ograničenja pri radu s retrovirusima nametnula su potrebu
nalaženja drugih vektora koji bi se s više uspjeha rabili u genskoj terapiji.
Pozornost je usmjerena na adenoviruse, kad se otkrilo da posjeduju dvostruku
DNA te je moguća djelotvornija transdukcija u različite vrste stanica bez
obzira na mitotski stadij stanice. Ti se vektori mogu proizvesti i u većem
titru od retrovirusa. Istraživanja su pokazala da se s minimalnom količinom
virusa može postići dostatan stupanj ekspresije u većini tkiva, osim u
hematopoetskim stanicama. Primjena adenovirusnih vektora najprije je provjerena
u liječenju netumorskih poremećaja, kao što je cistična fibroza, ali se radi i
na primjeni u liječenju raka. Istražuje se, na primjer, mogućnost njihove
uporabe pri ugradbi gena za HSV-TK u bolesnika s tumorima mozga i jetre, te
tumor-supresijskog gena p53 u bolesnika s tumorima pluća, glave i vrata. Premda
su adenovirusi pokazali dobra svojstva za korištenje u genskoj terapiji, ni oni
nisu bez nedostataka. Nazočnost nepromijenjenih virusnih gena u rekombiniranom
virusu može izazvati imunološki odgovor na te antigene, a time i protiv stanice
koja ga nosi. Dosad je istražen velik broj virusa s jednistvenim svojstvima
korisnima za primjenu u genskoj terapiji. Neki od njih su Herpes simplex virus,
Avipox virus, Vaccinia virus i Baculovirus.
Nevirusni vektori i "gola" DNA
Jedno od područja
istraživanja koja najviše obećavaju su istraživanja nevirusnih vektora. Oni
omogućavaju prijenos terapijskih gena u stanice bez pomoći virusa. U tu se
skupinu prvenstveno ubrajaju liposomi, molekulski konjugati i "gola"
DNA. Liposomi se kombiniraju s DNA bilo koje veličine i tvore kompleks
lipid-DNA, koji se može unijeti u različite vrste stanica. Taj sustav, međutim,
ne posjeduje tkivnu specifičnost i terapijska učinkovitost pri njegovoj
primjeni još nije na zadovoljavajućoj razini. Zbog potrebe za većom
specifičnošću za određene vrste stanica, radi se i s molekulskim konjugatima
koji se proizvode se kao proteinske ili sintetske molekule sa sposobnošću
vezanja na staničnu DNA ili RNA, na koje se veže željeni gen, pa nastaje
kompleks protein-DNA. Proizvodnjom konjugata povećava se željena specifičnost
za određene stanice, a nedostatak ovog sustava je suviše kratak životni vijek
konjugata. Primjena "gole" DNA najjednostavniji je način njene
ugradbe u ciljnu stanicu, bez uporabe virusnih ili nevirusnih vektora. U
stanicu se unosi mehaničkim metodama kao što su izravna injekcija u tkivo ili
bombardiranje tkiva velikom brzinom s DNA vezanom na čestice zlata. Ta je
metoda metoda dosad iskušana u transgenskoj imunoterapiji u terapiji karcinoma
kolona i melanoma. Nedostatak te metode također je izostanak tkivne
specifičnosti i potreba za kirurškim pristupom tumorskom tkivu ako se ono ne
nalazi na dostupnom mjestu.
Genska terapija neće
zamjeniti konvencionalne oblike liječenja zloćudnih tumora, ali će, u
kombinaciji s konvencionalnim liječenjem, zasigurno poboljšati njihove domete i
što je još važnije, imat će svoju primjenu u suzbijanju ostatne (rezidualne)
bolesti, koja zauzima visoko drugo mjesto na ljestvici uzroka smrtnosti u
ljudi.
Najčešće su
upotrebljavani virusni vektori temeljeni na adenovirusima, retrovirusima,
lentivirusima, adeno-pridruženim virusima ili herpes-simplex virusima.
Najvažnije svojstvo po
kojem razlikujemo virusne vektore je efikasnost unošenja gena u stanični genom,
te duljina i stabilnost izražavanja tog gena. Različiti virusni vektori
međusobno se razlikuju i prema veličini "tereta" koji mogu unijeti u
stanicu, tj. duljini DNA koju pomoću njih možemo ubaciti u stanični genom.
Također se razlikuju i po tome da li zaražavaju stanice u diobi, one koje
miruju ili obje kategorije. Neki virusni vektori posjeduju i određenu tkivnu
specifičnost, kao npr. HSV(herpes simplex virus) kojeg se koristi za ubacivanje
gena u živčane stanice.
Međutim ovakav pristup
nije bez opasnosti, jer imunološki sustav bolesnika može reagirati na unošenje
virusa, te virus potpuno eliminirati, ponekad uz potencijalno smrtonosnu
imunološku reakciju. Također postoji bojazan, za sada nepotvrđena, da bi
virusni genom uklapanjem u genom stanice domaćina mogao poremetiti regulaciju
njenog rasta i množenja, te dovesti do maligne promjene.
Uspješno gensko
liječenje nesmije biti toksično, mora biti specifično za pojedine stanice sa
značajnim genskim izražajem i bez imunološkog odgovora. Još uvijek postoje
problemi u konstrukciji vektora bilo viralnog ili neviralnog koji bi pomogao u
ispravljanju genskih pogrešaka, ali brojna istraživanja usmjerena su na
koncept liječenja funkcionalnim genom kod malignih, poligenskih i
monogenskih bolesti kao što je Duchennova mišićna
distrofija.
Što možemo dobiti genskom terapijom, a
što izgubiti?
Život je rizik, a
genetika će pomoći da se omogući kontrola rizika. Liječnik-genetičar mora imati
znanje "up to date" da bi mogao procijeniti psihološki i socijalni
rizik vezan za genetičku informaciju. Nada je svih istraživača da će nove
tehnike učiniti mogućim testiranje svih gena za svaku osobu. Značenje pojma
"bolest" izmijenit će se, a predispozicijsko stanje bit će indikacija
za genetičku terapiju.