Radioimunoterapija
Ona koristi
specifično monoklonsko protutijelo koje se veže na točno određeni tumorski
antigen, a pri tome donosi do tumorskih stanica izvor zračenja u obliku
radioaktivnog izotopa. Na taj način u idealnom slučaju dolazi do uništenja samo
tumorskih stanica, a uobičajene generalizirane nuspojave tumorske terapije
(mučnina, povraćanje, alopecija) izostaju.
Protutijela
koja se koriste u terapiji su mišjeg porijekla (izotip IgG1). Na njihov Fc
fragment je posebnom tehnikom pričvršćen izotop. Kada se anti-CD20 monoklonsko
protutijelo veže za CD20antigen ono inducira apoptozu stanica limfoma pomoću aktivacije o
protutijelima i komplementu ovisne stanične citotoksičnosti. To je princip
djelovanja neobilježenih protutijela (rituksimab) koja se često koriste u
terapiji refraktornih NHL. Učinak takve terapije je uočljiv u oko 50%
bolesnika, ali je kompletni odgovor (complete response) postignut u samo 6%
njih.
Radioimunoterapija je
osobito pogodna za terapiju non-Hodgkin limfoma (NHL) iz nekoliko razloga:
1.
Limfomi spadaju među tumore koji su jako osjetljivi na zračenje
2.
Ovakvom terapijom najveća količina zračenja završava u tumorskom
tkivu, za razliku od ozračenja cijelog tijela.
3.
Anti-CD20 monoklonska protutijela djeluju terapijski na više
razina. Osim što induciraju apoptozustanica limfoma pomoću aktivacije o
protutijelima i komplementu ovisne stanične citotoksičnosti, ona donose izvor
zračenja direktno u tumor. Na taj način, za razliku od neobilježenih
protutijela, mogu biti djelotvorna i u slučaju kada imuni sustav bolesnika nije
u potpunosti aktivan te mogu
uništiti antigen-negativne stanice unutar tumora, što je osobito
važno kod slabo prokrvljenih tumora i većih tumorskih masa (slika 1.).
Slika 1. Primjer
uništavanja antigen-negativne tumorske stanice u sredini tumora pomoću I-131
(eng. crossfire).
Nuspojave se u slučaju
oba protutijela dijele na hematološke i ostale.
Zbog supresije koštane
srži otprilike 5-8 tjedana nakon primjene terapije može doći do
pojave pancitopenije(najčešće neutropenija i trombocitopoenija). U slučaju
Zevalina 7% bolesnika je trebalo biti hospitalizirano zbog infekcije, a 13%
bolesnika s leukocitopenijom zahtjevalo je primjenu faktora rasta za
stimulaciju granulocita. U slučaju Bexxara faktori rasta su primjenjeni
u 15% bolesnika. Do oporavka hematopoeze dolazi u pravilu 8-12
tjedana nakon primjene protutijela.
Od nehematoloških
nuspojava najčešće su: slabost, trbušna bol, kašalj, mučnina, povraćanje, osip,
glavobolja, bolovi u zglobovima i mišićima, proljev. Intenzitet tih nuspojava
je u najvećem broju slučajeva bio umjeren.
Važno je napomenuti da
primjena tositumomab i I -131 tositumomaba može dovesti do oslobađanja I-131 iz
spoja s protutijelom, a on se potom može nakupljati u štitnjači i
dovesti do njenog oštećenja te hipotireoze. Zbog toga ti bolesnici moraju
prije i za vrijeme tretmana uzimati lijekove koji
blokiraju štitnjaču (kalij jodid). Svejedno je u oko 5% njih pronađen
povišen TSH nakon provedene terapije.
Moguće je i da se
nakon terapije s protutijelima povisi koncentracija HAMA (human anti-mouse
antibodies) u serumu. To su protutijela koja bolesnikov organizam stvara na
unesena mišja protutijela, a javljaju se u 0-5% bolesnika te obično nemaju
kliničkog značaja. Moraju se imati na umu jedino pri eventualnom ponovnom
davanju mišjih protutijela.