Radioterapija
Grana medicine koja se bavi
korištenjem zračenja u svrhe liječenja naziva se kod nas radioterapija, a u
svijetu još i radijacijska onkologija. Radioterapija je metoda liječenja koja
upotrebljava prodorne snopove ionizirajućih zraka (energetski valovi ili
snopovi čestica-elektrona, protona, neutrona) koje prodiru u tijelo na zadanom
mjestu i u ciljnoj željenoj dubini, odnosno lokalizaciji izazivaju uništenje i
umiranje bolesnog tkiva. Najčešće se primjenjuje u liječenju oboljelih od
zloćudnih tumora. Zračenje na taj način može umanjiti ili kompletno uništiti
tumorski čvor, odnosno umanjiti neugodne pojave vezane uz pritisak tumora na
okolinu (bol, oticanje i sl.). Mnoge vrste raka mogu biti posve izliječene samo
radioterapijom, kao što su početni tumori glasnica, lokalizirana Hodgkinova
bolest, tj. limfomi i neki drugi, što je dobro znati jer se na taj način
izbjegavaju neka od nepovratnih oštećenja koja bi se desila pri operacijskom
zahvatu (npr. gubitak sposobnosti govora kod operacije grla). Kod drugih se
radioterapijom može postići smanjenje tumora i istovremeno redukcija opsežnosti
planiranog operativnog zahvata. Zračenje se može primijeniti i u uznapredovalom
stadiju bolesti, za privremeno, odnosno palijativno liječenje - smanjenje
neugodnih ili bolnih pojava (koštane metastaze, gušenje zbog pritiska na
bronhe, krvarenja). Zračenje se može primijeniti na gotovo svakom dijelu
ljudskoga tijela, može se upotrebljavati prije, za vrijeme ili nakon operacije,
ili kemoterapije.
Kako
nastaje zračenje koje se koristi u liječenju?
Radioaktivno zračenje koje se
primjenjuje u liječenju, za razliku od onog u dijagnostici, nastaje na dva
načina: iz uređaja koji proizvode rendgensko zračenje, ali puno veće energije
nego što je ono koje se koristi u dijagnostici, ili iz prirodnih izvora
zračenja - radioaktivnih elemenata.
Uređaji koji se koriste u radioterapiji spadaju po svojoj složenosti i
vrijednosti među najskuplje uređaje u medicini. Stoga se takva terapija
primjenjuje samo u specijaliziranim centrima koji posjeduju odgovarajuću
opremu, zaštitna sredstva i gdje radi specijalno obučen tim ljudi.
Od uređaja koji se primjenjuju u radioterapiji najčešći su linearni
akcelerator i kobalt-bomba.
Postoje i drugi uređaji, koji se koriste rjeđe i samo u istraživačkim centrima,
kao što su protonske i neutronske bombe i slično. Kobalt-bomba je uređaj
koji koristi prirodan izvor zračenja, radioaktivni kobalt. Zanimljivo je znati
da je kobaltni izvor izrazito malen, to je kapsula veličine oko 1 do najviše 2
cm2, koja je smještena unutar posebnog zaštitnog kontejnera. Unutar složenih
mehanizama glave uređaja u kojem je kapsula smještena nalazi se otvor čiju
veličinu i oblik možemo regulirati i tuda se tijekom seanse emitira snop
zračenja. Aktivnost kobalta jako je velika, tako da se u vremenu od približno
jedne minute, na udaljenosti od 80 cm od izvora uglavnom postiže standardna
dnevna doza zračenja. Radioaktivnost kobalta s vremenom se smanjuje
(radioaktivni elementi se kroz vrijeme razgrađuju) i za 5,26 godina pada na
polovicu od početnih vrijednosti. Stoga izvor treba obnavljati svakih 6-7
godina. Uz to, izvor koji se koristi trajni je izvor zračenja pa kao takav
zahtijeva poseban oprez pri rukovanju i održavanju uređaja, a i pri kasnijem
odlaganju u posebne institucije.
Linearni akcelerator je suvremen uređaj koji danas u većini institucija sve
više zamjenjuje kobalt bombe. Tu se ne koristi prirodan trajan izvor radioaktivnosti,
nego se zračenje proizvodi u uređaju, i to samo dok je uređaj u pogonu. Dva su
oblika tako proizvedenog zračenja - fotonsko i elektronsko zračenje. Energije
takvog zračenja visoke su. Fotonske se zrake upotrebljavaju za tumore smještene
dublje u tijelu, a elektronsko zračenje upotrebljava se za površnije smještene
tumore.
Postoje dva načina
liječenja zračenjem - izvana i iznutra. Uređaji koji se primjenjuju u
radioterapiji (linearni akcelerator, kobalt-bomba) koriste se za zračenje
izvana, koje se još naziva teleradioterapija. U teleradioterapiji
se, iz uređaja u kojem zračenje nastaje, snop nevidljivih zraka usmjeruje prema
tijelu od izvana, preko kože, u dubinu, na tumor i nešto okolnog tkiva. Izbor
uređaja ovisi o opremljenosti i mogućnostima centra koji primjenjuje terapiju
te o lokalizaciji, odnosno dubini na kojoj je tumor smješten u tijelu. Većina
se ljudi liječi na taj način, i ta se vrsta terapije može provoditi bolnički i
ambulantno.
Druga je vrsta
liječenja brahiterapija - zračenje na blizinu ili, danas
najčešće, unutrašnje zračenje. Pri toj se metodi koriste izvori radioaktivnog
zračenja koji su napravljeni u obliku igala, tuba ili žica, odnosno zrnaca ili
tekućine. Budući da je u prirodi količina radioaktivnih elemenata mala i
skupljanje potrebne količine gotovo nemoguće, oni se proizvode u nuklearnim
reaktorima, po potrebama i narudžbi. Neaktivni elementi, izlaganjem nuklearnim
reakcijama u reaktoru, pretvaraju se u svoje radioaktivne izotope. Tako
stvoreni izvori zračenja smještaju se pri brahiterapiji u tjelesne šupljine ili
direktno u tumor («implantiraju»). Takva se terapija obavlja isključivo dok
pacijent leži u bolnici. Najčešće se primjenjuje u liječenju raka maternice,
rodnice, prostate, ponekad jednjaka, nosne šupljine.
Doze zračenja
U radioterapiji se
upotrebljavaju visoke doze zračenja za uništenje tumorskog tkiva. Rizik
uništenja i zdravog tkiva u okolini tumora uvijek je prisutan i realan.
Očekivana učinkovitost liječenja zračenjem mora stoga biti veća nego rizik
oštećenja da bi se zračenje odabralo kao metoda izbora u liječenju. Nepravilno
ili netočno primijenjeno zračenje može biti po život opasno, prvenstveno za
osobu koju se liječi, ali i za osoblje koje radi s izvorima zračenja. Stoga je
potrebno da takvu terapiju planiraju i izvode posebno izučeni
liječnici-specijalisti radioterapije, zajedno sa suradnicima koji su također
posebno obučeni za rad sa zračenjem i koji poznaju dobre i loše strane
zračenja.
uspojave se mogu i ne moraju
pojaviti. Mnoge bolesnice nemaju gotovo nikakvih tegoba, osobito ako se
pridržavaju uputa. Najčešće nastupaju dva, tri tjedna od početka zračenja i
nestaju kroz tjedan, dva nakon završetka zračenja - umor i iscrpljenost,
gubitak apetita, gubitak po nekoliko kilograma na tjelesnoj težini. Tijekom zračenja
kontrolira se krvna slika i ponekad se može uočiti smanjenje broja krvnih
stanica, najčešće leukocita, što se nakon završetka zračenja obično
normalizira. Ponekad su uz dijetalne i higijenske mjere potrebni lijekovi kako
bi se tegobe smirile. Ako su nuspojave osobito teške, katkad treba na kraće
vrijeme prekinuti zračenje da bi došlo do oporavka. Kod zračenja zdjelice
najčešće nuspojave su proljev i smetnje mokrenja (učestalo mokrenje, pečenje
ili bolovi). Stoga je uputno tijekom zračenja pridržavati se propisane
dijetalne prehrane i obilno piti tekućine, jer se često samo tim postupcima
mogu izbjeći nuspojave.
Zračenje
glave i vrata
Najčešće popratne pojave koje
treba očekivati: suhoća ili pretjerana pojava sline u ustima, pečenje u ustima
ili po koži vrata, pojava gljivičnih naslaga na sluznici usne šupljine, otežano
i bolno gutanje.
Kod zračenja vlasišta dolazi do
pada kose, o kojem će bolesnika njegov liječnik - radioterapeut obavijestiti
prije početka liječenja. Važno je ovdje napomenuti da kosa pada samo ako je
vlasište u polju (volumenu) zračenja. Pad kose češće je trajan jer je uzrokovan
uništenjem korijena kose. Ponekad kosa ponovno izraste, ali se eventualna
mogućnost ponovnog rasta kose ne očekuje neposredno nakon liječenja (kao što je
kod pada kose pri kemoterapiji).
Zračenje
grudnog koša i dojke
Najčešće popratne pojave koje
treba očekivati: pri prolasku hrane kroz jednjak javljaju se, pri kraju
zračenja pluća i jednjaka, često osjećaj pečenja, zapinjanja zalogaja, bola iza
grudne kosti. Ako se zrači dojku nakon poštedne operacije, može se javiti
oticanje dijela ili cijele dojke, pritisak ili bolna nadraženost kože i
posebice područja bradavice. Koža pazušnog prostora i ispod dojke može se
zacrvenjeti, postati nježna, vlažna i ranjiva te peći.
Zračenje
trbuha i zdjeličnog prostora
Najčešće popratne pojave koje
treba očekivati: gubitak apetita, mučnina, ponekad i povraćanje. Pokušat ćemo
ih suzbiti uzimanjem malih obroka hrane; ponekad godi suha hrana. Nakon
nekoliko tjedana zračenja mogu se javiti učestalije stolice (ili proljev), a
ako se zrači i dio ispod pupka, ponekad se javljaju i pečenje i bol pri
mokrenju.
Za vrijeme terapije često je
prisutna nezainteresiranost za spolni život, pa čak i neugoda i bol pri odnosu.
Kao posljedica zračenja spolnih organa javlja se naknadno kod muškaraca
sterilitet (najčešće trajnog karaktera), a kod žena prestanak menstruacija i
rana menopauza. Oštećenja spolnih stanica neminovna su, tako da za vrijeme i
nakon terapije zračenjem nije preporučljivo ostati trudan, odnosno imati djecu.
Promjene
na koži
Koža u zračenom području s obje
strane tijela postaje crvena, nadražena i suha. Kasnije, osobito u naborima,
može se javiti i vlažna reakcija. Važno je kožu ne izlagati dodatnim
nadražajima. Kožu zračenog područja prati samo čistom mlakom vodom, ne
koristiti sapune i ne trljati kožu, a brisati je samo nježno mekim ručnikom. Ne
nositi sintetske tkanine nego samo čisti pamuk, i ne previše tijesnu odjeću. Ne
stavljati na kožu ni vruće ni ledene obloge, kreme ili losione, osim neutralnih
(Bepanthen krema, Wolf basis krema ili Belobaza). Važno je dva sata prije i
poslije zračenja ništa ne stavljati na kožu, a tijekom zračenja koža treba biti
čista.
Prehrana
Da se izbjegne proljev, treba
izbjegavati integralni kruh sa sjemenkama, masnoće, kupus, grah, sirovo voće i
povrće, slatkiše te mlijeko, vrhnje, kavu i jake začine. Hrana treba biti
raznolika, a obroci hranjivi. Treba jesti češće manje obroke, kuhano nemasno
meso, ribu, kuhano povrće, krumpir, rižu, tijesto, bijeli kruh, štapiće,
kompot, banane, svježi sir, jogurt i sl. Ako se javi proljev, najbolji su
tekuća dijeta (nemasne juhe, čajevi) i dvopek. Nakon završetka zračenja treba
se pridržavati dijetalne ishrane još tjedan, dva, a potom postupno prijeći na
normalnu prehranu. Da se izbjegne nadražaj mokraćnog mjehura, treba piti puno
tekućine, najbolje čaj i negaziranu mineralnu vodu. Kavu izbjegavati.
Kasne
posljedice zračenja
Zračenje mijenja ciljna tkiva,
a i tkiva kroz koja prolazi, posebno ako se radi o tkivima osjetljivijim na
zračenje. Takve promjene u većini se tkiva ne dešavaju odmah, nego kroz
određeno vrijeme, koje može biti od više mjeseci, pa i do nekoliko godina, i
naziva se kasnim reakcijama na zračenje. Pažljivim planiranjem, novim tehnikama
i visokosofisticiranim uređajima za terapiju, uz poznavanje osjetljivosti
različitih tkiva, posljedice te vrste sve su rjeđe, no nemoguće ih je suzbiti u
potpunosti.
Zrake X i gama-zrake mogu biti
uzročnici raka, kao i nekih drugih bolesti i oštećenja, ali to se najčešće
dešava u osoba koje su im bile izložene duže vrijeme. Stoga su ljudi koji rade
sa zračenjem posebno školovani da prepoznaju moguće rizike i primjenjuju
propisana zaštitna sredstva, a obvezni su i provoditi redovite godišnje
preventivne preglede. Rizik nastanka drugog raka u osoba koje su liječene
zračenjem također postoji, ali uglavnom su takvi slučajevi opisani kad je prvo
zračenje bilo u djetinjstvu ili u ranoj mladosti.