Scintigrafija je dijagnostička slikovna metoda koja se koristi u nuklearnoj medicini za snimanje raspodjele radiofarmaka (radioaktivnih markera) u tijelu. Metoda se koristi od 1960. godine.  Nuklearna je medicina odjel na kojem se koriste radioizotopi, najčešće u neinvazivnim dijagnostičkim postup­cima. Radioizotopi su, istini za volju, ipak radioaktivne čestice, no smiju se unositi u organizam bolesnika gotovo bez štetnosti po zdravlje. Obično je to radioaktivna tekućina koja se unosi u organizam injekcijom u venu na ruci. Upravo to da se pri takvim dijagnostičkim pretragama daje samo jedna «mala injekcija», i to je sve što može biti «neugodno» tijekom cijelog ispitivanja, svrstava nuklearnu medicinu u neinvazivnu dijagnostiku. Ozračenje bolesnika pri ispitivanju vrlo je malo, no ipak postoji.

Unesena radioaktivna tekućina rasprostranjuje se po cijelom organizmu i ne izaziva alergijske reakcije. U ovisnosti o kemijskom sastavu, u pojedinim se organima duže zadržava ili nakuplja te se na taj način dokazuju ili isključuju različite bolesti. Značajan dio radioaktivne tvari se, ubrzo nakon injiciranja, izluči mokraćom. Zbog toga je važno da bolesnik, prije ispitivanja i nakon njega, pije dosta tekućine kako bi čim prije ispraznio radioizotop koji se skuplja u mokraćnom mjehuru.

Za razliku od drugih aparata koji koriste zračenje, u dijagnostičkim postupcima u nuklearnoj medicini izvor zračenja je, barem neko vrijeme, radioaktivna tekućina (radioizotop) koju koristimo do injiciranja. Nakon injiciranja izvor zračenja postaje čovjek – pacijent. Zato korištenje radioizotopa u medicini nazivamo «otvorenim izvorima zračenja». Srećom, zračenje je relativno malo i relativno brzo prestaje.

Važno je također znati da najčešće korišteni radioizotopi, raspadanjem ili «gašenjem», postaju potpuno neradioaktivni unutar nekoliko sati ili jednog dana.

Scintigrafijom se mogu pregledavati gotovo svi organi ljudskoga tijela te procijeniti njihov izgled i funkcija pa tako zaključiti da li su zdravi: mozak, štitnjača, pluća, srce, jetra, bubreg, kosti, krvne žile i mnogi drugi.

Vrlo često na scintigrafiju štitnjače dolaze bolesnici s promijenjenom funkcijom ili povećanjem štitne žlijezde (guša).

Scintigram kosti «prepoznaje» i najmanje promjene različitih bolesti. Takve se promjene mogu scintigrafijom uočiti znatno ranije nego bilo kojim drugim dijagnostičkim postupkom. Kako se kosti cijeloga tijela mogu jednostavno pregledati jednim jedinim scintigramom, scintigrafija kosti često se radi prije ili nakon operacije dojke. Kod muškaraca je to češće kod bolesti prostate, pluća itd.

Koliko je velika korist od takvih ispitivanja pokazuje podatak da se scintigrafija vrlo često koristi i u male djece, čak i u novorođenčadi.

ojedine pretrage rade se odmah nakon injekcije, a druge tek nakon nekoliko sati. Pacijent relativno udobno i mirno leži ispod aparata, gama kamere. Vrijeme ležanja je od nekoliko minuta do više sati, što ovisi o tome što se ispituje. Važno je napomenuti da nema nikakve razlike niti povećanja ozračenja bolesnika ležao on pod aparatom jednu minutu ili nekoliko sati. Ozračenje ispitanika ovisi o količini injiciranog radioizotopa, njegovom rasprostranjenju u organizmu te dužini zadržavanja, kao i količini koja se izluči iz organizma, a ne o dužini ležanja «pod aparatom».
Potrebu ispitivanja radioizotopima uvijek posebno procjenjuje liječnik koji upućuje na pregled, ali i specijalist nuklearne medicine.
Kao i kod svih dijagnostičkih postupaka u medicini kod kojih pos­toji zračenje, takva ispitivanja treba posebno izbjegavati kod trudnica i majki koje doje.
Kada na takvo ispitivanje dolazi žena, neophodno je provjeriti datum posljednje mjesečnice (menzesa). Ako postoji vjerojatnost trudnoće, ispitivanje se odgađa. Scintigrafija se odgađa i za vrijeme dojenja, kad se moraju primijeniti posebni postupci prekida dojenja od nekoliko dana.

Dio uputstava i objašnjenja o scintigrafiji dobit ćete od svoga liječnika. Ponajviše će vas poučiti osoblje odjela za nuklearnu medicinu: savjetovati o čemu trebate voditi brigu, kako se ponašati u ovisnosti o tipu pretrage, koliko ćete trebati sačekati od injekcije do pregleda i koliko ćete vremena provesti pod aparatom. Naime, svaka je scintigrafija drukčija. Kod ispitivanja srca, na primjer, pacijent će morati učiniti i test opterećenja, odnosno «voziti bicikl», a tek nakon toga će dobiti injekciju s radioizotopom.

Uspoređujući s drugim dijagnostičkim pretragama kod kojih se koristi ionizantno zračenje, nuklearna medicina, odnosno scintigrafija u pravilu manje ozrači bolesnika, ponekad manje i od «obične» rendgenske snimke pluća. Nema nikakvog razloga da se plašimo scintigrafije, no kao što je to i kod drugih dijagnostičkih ispitivanja, i scintigrafiju treba indicirati samo onda kada je to medicinski opravdano jer svako ozračenje bolesnika, pa bilo ono i vrlo maleno, treba izbjegavati kada nije potrebno.