Suočavanje s bolešću
Za mnoge ljude
prvih par tjedana nakon dijagnoze vrlo su teški. Djeca oboljela od maligne bolesti i njihovi najbliži proživljavaju
različite osjećaje koji se mogu izmjenjivati iz dana u dan. Neki od njih su:
poricanje, ljutnja, strah, stres, bol, nedostatak samokontrole i samopouzdanja,
tuga i depresija, krivnja, usamljenost i nada.
Članovi obitelji češće traže savjet i pomoć
u savjetovalištima nego oboljeli, a zanima ih sve, od odnosa prema oboljelom do
nekih svakodnevnih stvari. Liječnici su često toliko zauzeti svojim poslom da
nemaju vremena porazgovarati s pacijentom i njegovom obitelji o terapijama,
tijeku bolesti, nekim vrstama samopomoći…
Bolest, strah od smrti, osjećaj da je ona
realno moguća ili da je već blizu tjera nas na promišljanje i inventuru našeg
života. Obično se kaže da bolest, posebice rak, cijelu obitelj potresa, dovodi
u krizu, ali je i okuplja te zbližava. U nekim slučajevima produbljuje
nesporazume i teškoće koje otprije postoje, a često i najjednostavnije
svakodnevne stvari postaju znatno teže i kompliciranije pod utjecajem spoznaje
da netko u našoj obitelji boluje od raka.
Neki od osjećaja
koje ćete možda proživljati su:
Svi ovi osjećaji su normalni. Osjećati se pun nade je
također normalno. Nitko nije raspoložen i sretan cijelo vrijeme, ali dok se
borite sa rakom nada može biti važan dio vašeg života.
Ljudi oboljeli od
raka i njihovi najbliži proživljavaju čitav niz različitih osjećaja. Ti
osjećaji se mogu mijenjati često i bez upozorenja. S vremena na vrijeme možete:
- biti ljuti, uplašeni i zabrinuti
- poricati da imate rak
- biti izvan kontrole i ne mariti za sebe
- biti tužni, usamljeni i osjećati krivnju
- imati snažan osjećaj nade za budućnost.
SUOČAVANJE S DIJAGNOZOM RAKA
EMOCIJE NE TREBA SAKRIVATI !
Obično se kaže da neke stvari ne znamo cijeniti dok ih ne
izgubimo. Tako je i sa zdravljem . Briga za zdravlje javlja se obično u trenutku kad smo ga izgubili,
kad smo se suočili sa dijagnozom raka. Svaka osoba intimno živi u uvjerenju da je nepovrediva i besmrtna.
Zato smo uvijek neugodno iznenađeni pojavom bolesti.
Kad kažemo suočavanje s dijagnozom raka, vedina
podrazumijeva samo život s problemom. Suočavanje je, zapravo, stalno prilagođavanje problemu, ali i
iznalaženje načina upravljanja problemom. Ne možemo promijeniti činjenicu da mi osobno ili netko nama
blizak i drag ima rak, ali važno je raditi na tome da što uspješnije prihvatimo tu situaciju, da što
primjerenije reagiramo i što kvalitetnije živimo sa rakom.
Kad netko sazna da ima rak, doživljava cijeli niz emocija:
šok, strah,zaprepaštenost, tugu, nevjericu, bijes, depresiju pa i paniku. Ne vjeruje da se to njemu događa, ne
čuje više ništa što mu liječnik govori, osjeća se sam iako je s njim netko od obitelji ili prijatelja. Sve
su to normalne reakcije, emocije koje ne treba sakrivati.
Najteži su prvi dani
i tjedni nakon dijagnoze. Način na koji doživljavamo bolest kao prijetnju je individualan i važan u poimanju bolesti i prilagodbi na nju.
Ljudi se obično suočavaju s dijagnozom raka na tri različita načina:
Prvi je aktivni način i usmjeren je na rješavanje problema(
prikupljanje informacija o dostupnim načinima liječenja, poduzimanje koraka ka rješavanju
problema, zanimanje za lijekove koji umanjuju mučninu i sl.).
Drugi je način emocijama usmjereno suočavanje, a usmjeren je
na olakšavanje i izražavanje emocija kako bismo se osjedali lakše (plakanje, razgovor o strahu prije
novog načina liječenja, traženje podrške i sl.).
Treći je način izbjegavanje suočavanja-tada činimo sve drugo
samo da se ne moramo suočiti s problemom, odnosno „zaboravljamo“, odgađamo, „prespavamo“,
pravimo se da problem ne postoji (ignoriramo kontrole, odbijamo liječenje, činimo sve što
nikada nismo činili usprkos bolesti i sl.)
Ako se bolest doživljava kao gubitak svega što se prije
imalo i izgubilo saznanjem o bolesti, javlja se osjećaj bespomoćnosti i budućnost izgleda loše. Ako se
bolest vidi i doživljava kao izazov koji se može i želi izdržati ili uspješno proći, osoba se osjeća
optimistično. Kako pomoći oboljelom da se lakše suoči sa dijagnozom,
terapijom i prognozom raka? Psihološka pomoć je od izuzetne važnosti. Prvi koji trebaju pružiti potporu
su bliske osobe, obitelj i prijatelji. Njihova potpora je velika i nezamjenjiva. Oboljelu osobu treba prije
svega znati slušati, ne opterećivati se strahom da ne znate odgovor ili savjet. Ponekad je dovoljan
samo prijateljski dodir i smiješak. Treba pomoći, a ne biti pretjerano
zaštitnički nastrojen. Suosjedanje, razumijevanje i brižnost najvažnije su stvari koje se mogu pokazati i dati voljenoj osobi u tim
teškim trenucima. Međutim, često briga bliskih osoba (supružnici, djeca,
roditelji) nije dostatna . Osobe oboljele od raka imaju neku vrstu zadrške da sve svoje strahove i druge
osjedaje vezane za bolest dijele sa svojom obitelji, plaše se izgovoriti ih glasno. Zadrška se često javlja iz
potrebe da ih zaštite i poštede dodatne brige ili su potpuno zaokupljeni bolešću i nisu u stanju uspostaviti
komunikaciju. S druge strane postoje i bolesnici koji se ustručavaju govoriti o osjedajima, a duševne smetnje
smatraju znakom slabosti pa psihičke probleme prikrivaju i umanjuju kako bi izbjegli dodatnu
nelagodu i sram. Istraživanja pokazuju kako je otvorenost iskazivanja emocija bitna za bolje suočavanje s
bolešću. Tada je dobrodošla pomoć stručnih osoba da vrate nadu, uspostave kontrolu nad životom i
tijekom liječenja i kao pomoć u trenucima krize i gubitka emocionalne snage. Profesionalci na području
mentalnog zdravlja (psiholozi, psihijatri, psihijatrijske sestre, psihoterapeuti) znaju pružiti takvu
vrstu pomoći. Pomoć se može pružiti i grupno: To su suportivne grupe koje
vode profesionalni grupni terapeuti (ali mogu biti vođene i od strane neprofesionalaca), u kojima
bolesnici s drugima dijele probleme koje im je rak donio. One umanjuju osjedaj usamljenosti, vradaju nadu,
šire spektar mogudih pozitivnih načina reagiranja.
I na kraju još jednom moram redi: bilo da ste bolesnik sa
rakom, obitelj ili prijatelj nekoga tko boluje od raka, ne ustručavajte se iskazati svoje osijećaje, svaka
emocija u toj situaciji je normalna i opravdana, najvažnije je da ju imate s kime podijeliti i da vas taj
netko razumije bez suvišnih „zašto“.